Nakon sigurnih 3:1 i eliminacije Olimpijakosa (Nikozija), žrijeb je htio da naredni protivnik Sarajeva bude slavni Mančester Junajted predvođen legendarnim Matom Bezbijem, sa Bobi Čarltonom i Džordžom Bestom kao najatraktivnijim zvijezdama. Prvi meč, zakazan za 15.11.1967., značio je pun fudbalski praznik do sada neorganizovan i nedoživljen u gradu na Miljacki. Čitav jedan štab najagilnijih klupskih funkcionera bio je angažovan u pripremanju svih detalja velike fudbalske predstave. Štampan je poseban program, kako i dolikuje najvećim priredbama ove vrste, a u Titovoj ulici osvanuli su transparenti i prigodno uređeni izlozi. Sarajevo i Bosna i Hercegovina, a sa njima i cijela fudbalska Jugoslavija, sa nestrpljenjem su očekivali veliki meč. Ohrabrivalo ih je to što je naš tim bio kompletan:
Muftić, Fazlagić, Blažević, Jesenković, Vujović, Bajić, Prodanović, Šiljkut, Musemić,Prljača, Antić.
Utakmica se igrala pred 40.000 gledalaca, a glavni sudac je bio Italijan Frančeskin.
Sarajevo je krenulo silovito protiv ekipe sa sedam britanskih reprezentativaca. Ne poznavajući dovoljno protivnika, menadžer Junajteda, Bezbi, odlučio se za odbrambenu taktiku sa pojačanom odbranom. Naši igrači činili su sve da obezbijede prednost za revanš. Tada je u 26. minuti sudija režirao prvu veliku nepravdu. Musemić se našao sam u kaznenom prostoru protivnika. Njegov udarac golman Stepni je odbranio ispuštajući loptu koja prelazi gol crtu, odakle je golman uz pomoć svog beka Bernsa brzo i vješto izbacuje. Cijeli stadion vidio je pogodak, ali ne i sudija Frančeskin. Ili mu je takva odluka odgovarala, ko zna.
Umjesto da zasluženo vodimo sa 1:0, ostali smo u 29. minuti bez desnog krila Prodanovića kojeg je Folks surovo startovao načinom koji je zasluživao isključenje. Sudija nije Engleza ni opomenuo, a Sarajevo je, iako sa deset igrača (tada nije bila dozvoljena zamjena igrača), nastojalo da realizuje svoju bolju igru i terensku nadmoć.
Napor naših igrača prelazio je njihove snage, ali ne i njihovo majstorstvo. Posebno je finiš prvog dijela igre bio ubitačan i samo je čudo spasilo mrežu Mančester Junajteda. U 40. minuti, Prljača je strahovito šutirao sa dvadesetak metara, a nešto kasnije ponovio je udarac u sličnoj poziciji. Odlične prilike imali su Musemić i Šiljkut u istom 43. minutu. Ovog dana je i sportska sreća okrenula leđa našim srčanim fudbalerima, koji ničim nisu poklekli pred renomeom i veličinom protivnika.
Silovit tempo, koji je naša ekipa nametnula u prvih 45. minuta, nije imao odraza u drugom dijelu. Svoju jedinu pravu šansu imao je Mančester Junajted u 46. minutu, a zatim je Sarajevo ponovo našlo snage da dominira na terenu. Postići to, sa deset igrača protiv ovakvog protivnika, značilo je i više od podviga. Ali ni Englezi nisu gubili glave koristeći svoje ogromno internacionalno iskustvo. U 59. minutu, Antić je izbio sam pred golmana Stepnija, ali nije uspio pogotkom završiti akciju. U 72. minutu, oštar udarac Fazlagića iz daljine očešao je stativu. Postajalo je jasno da će gosti otputovati u Mančester neporaženi, a sa značajnom prednošću neriješenog rezultata. Po igri i šansama trebalo je da bude bar 2:0 za Sarajevo. Ovako, pri 0:0 ostali su samo uzdasi i ogorčenje na sudiju Frančeskina, koji nam je oduzeo pobjedu.
Poslije utakmice, tadašnji savezni kapiten Rajko Mitić, izjavio je: "Iako šampion Jugoslavije nije imao sreće, mislim da je ekipa Sarajeva pružila izvanrednu igru, naročito u drugom poluvremenu. Ali, sa deset igrača zaista se nije moglo postići više protiv iskusnog Mančester Junajteda."
Trener Bezbi je sa svoje strane dodao:"Utakmica je bila oštra i tvrda. Iznad svega borbena. Veoma sam zadovoljan rezultatom, iako ne mogu da ne podsjetim da je Sarajevo bilo hendikepirano ostajući bez povrijeđenog igrača."
O velikoj utakmici i ispuštenoj pobjedi Sarajeva izvještavao je veliki broj specijalnih novinskih izvještača iz Jugoslavije i Engleske.
Nakon utakmice na Koševu, odigran je uzvratni susret na slavnom stadionu, Old Traford...
Četrnaest dana kasnije, 29. novembra 1967., naša ekipa našla se u kotlu stadiona Old Trafod u Mančesteru pred 65.000 fanatičnih navijača domaćeg kluba. Po realnim prognozama, Mančester Junajted bio je u znatnoj prednosti da se pobjedom kvalifikuje u naredne borbe Kupa evropskih šampiona. Naši igrači, svjesni svoje realne vrijednosti, potajno su priželjkivali da eventualnim podvigom proslave Dan Republike. Čak je, i sa ovolike vremenske udaljenosti, jasno da su to mogli postići da režiju utakmice nije ponovo preuzeo sudija, ovaj put Mašen, iz Francuske.
Domaći su, u uraganu navijanja, poveli u prvom poluvremenu sa 1:0 pogotkom Astona, ali to nije značilo i konačnu odluku. Ekipa Sarajeva u sastavu: Muftić, Fazlagić, Blažević, Jesenković, Vujović, Prljača, Delalić, Šiljkut, Musemić, Bajić i Antić uspjela je da uspostavi ravnotežu. Pogotovo je to bilo sredinom drugog poluvremena. Šezdeset i treći minut bio je koban za naš tim, a sramotan za čovjeka u crnom. Best je bio najbolji pojedinac utakmice, ali to mu nije bilo dovoljno. Provocirao je naše igrače i faulirao ih bez lopte. U 59. minuti, Best je namjerno udario golmana Muftića (da bi ga poslije utakmice čak povrijedio udarcem šakom u glavu!). To je naelektrisalo atmosferu, a u 63. minutu sve je ličilo na uzavreli pakao. U jednoj akciji domaće navale, lopta je izašla izvan igrališta i čak udarila fotoreportera. Sudija Maše nije, začudo, prekinuo igru. Lopte se dokopao Best i postigao drugi gol za Mančester Junajted.
Na ogorčene proteste naših igrača sudija je, umjesto da poništi pogodak, pokazao Prljači put u svlačionicu. Bila je to dvostruka nepravda moguća, eto, i u najvećem takmičenju u Evropi. Naši je nisu prihvatili, ali ni pognuli glave. Ostajući posljednjih četvrt sata ponovo sa deset igrača, Sarajlije su, ispoljavajući zadivljujuću borbenost, potisnule protivnika na njegovu polovinu. U 86. minuti, Delalić je, prihvatajući jednu loptu sa desne strane, glavom postigao izvanredan pogodak smanjujući vodstvo na 2.1. Sada je za MačesterJunajted ponovo postalo gusto. Ali, uz dodatnu pomoć gospodina Mašena, uspjeli su da spriječe paniku i izvuku pobjedu. Jer, sudija nije uopšte uzeo u obzir prekid igre kod drugog gola, već je požurio da odsvira kraj oštećujući razigrano Sarajevo.
Veliki mečevi sa MančesterJunajtedom potvrdili su, na žalost, da za učešće u najvećim i najskupljim takmičenjima, nije dovoljno samo znanje. To je najbolje osjetio i ocijenio naš trener Franjo Lovrić izjavljujući poslije utakmice u Mančesteru:
- Nije nas eliminisao Mančester Junajted, već sudije!