Mi nikada odustati nećemo, a ljubav prema bordo boji svakog dana je samo veća!

prolaze godine, izvlači se dan za danom, vrijeme zaista ide u jednom smjeru, a sjećanja u drugom i da nije bilo tebe vjerovatno bih se danas kao i mnogi drugi pitao gdje mi to život prođe. Da me otac kao tek malog i uplašenog klinca nije uhvatio za ruku i iz kuće poveo kroz mahale izranjavanog grada heroja na mjesto koje danas zovem domom, na mjesto gdje stanuju ljubav i vjernost, gdje se pišu radosti i tuge, gdje se stvaraju sjećanja kao najljepši dokaz da život nije proćerdan i da ga je s tvojim imenom na usnama lijepo živjeti.

Danas se, stari, navršavaju 74 godine otkako si s nama i mi s tobom, danas ćemo se opet sjetiti svih lijepih, iako pamtimo i one tužne trenutke koji su uvijek i iznova dokaz bezuslovne i neizmjerne ljubavi prema bordo-bijeloj boji svakoga ko liježe i ustaje s tvojim imenom u mislima i na srcu. Podario si nam, stari, mnogo sretnih i neprospavanih noći, ali i onih nakon kojih bi se u naše srce uvukle tuga i sjeta. Lijepih se trenutaka sjećamo, a one tužne pamtimo, pamtimo jer će ih biti još i jer smo uvijek nakon njih bili jači. Ima u nama, kao i u svim Bosancima, i inata, ali je emocija ta koja nas je održala, koja je preovladala i zbog koje smo iz svake nedaće svi skupa izašli jači i s više ljubavi nego ikada ranije, jer ljubav za tebe mjere nema.

Slaviš, stari, svoj 74. rođendan, a kako godine prolaze sve si jači, pucaš od snage. I sve će proći, valja nam svima dočekati posljednji sudijski zvižduk, krenut ćemo, svako prema svom izlazu, a na naše mjesto, u domu koji nosi ime tvog najvećeg sina doći će neko drugi, neko ko će s istim onim osjećajem bezuslovne ljubavi na usnama nositi tvoje ime, jer ti si, stari, vječan. I možda nam više neće trebati novine za sjedenje, šal i zastava, na našoj stolici uspomene će pisati neko drugi, ali tamo gdje idemo čeka nas bezbroj bordo duša, onih duša kojih se sjetimo riječima: "On je volio Sarajevo". Dok je tebe i nas bit će i njih, vječno će te bodriti tvoja nebeska bordo armija. I sada, kada su stadioni prazni, ti imaš svoj nebeski kop i u njemu hiljade grla pjeva samo tebi u čast.

Stigla su nam neka naopaka i teška vremena, vremena koja su nas odvojila od tebe, ali ne brini, stari, mi smo ovdje, ima nas gomila i nadoknadit ćemo sve, sve golove, pjesme i rođendane. Ulicama Koševo i Alipašina opet će teći bordo rijeka šalova i zastava, opet ćemo sretati drage ljude, stvarati uspomene, grliti znane i neznane, zbog tebe će stati vrijeme, a to su oni trenuci zbog kojih se živi. Čitav život je sažet u trenucima u kojima je stalo vrijeme, kada ništa nije bitno osim lopte koja se zakoprcala u protivničkoj mreži i pjesme koja nosi one sretnike, što imaju tu čast igrati u bordo dresu, da ostave posljednji atom snage na terenu, jer naše dobro jutro i laku noć se boji drugačijim bojama kada nam pobjedu daš ti, prava ljubavi...

Danas si jak kao stijena, stojiš nasred ringa sa čeličnom bradom i rušiš protivnike krošeima, aperkatima, direktima... Ali, sjećam se, stari, i kada si bio na konopcima, kada su se spremali da te nokautiraju, a tvoj ugao te ostavio na milost i nemilost. Mislili su da ćeš pasti, da ćeš se ugasiti umoran od silnih udaraca, koljena su ti klecala, ali su zaboravili da iza sebe imaš armiju, bordo armiju koju je vodila neizmjerna ljubav prema grbu što kuca umjesto srca u našim grudima...

Na klimavim si nogama eskivirao sve udarce i ostao da stojiš uspravno, gordo i ponosno kakav si bio od svog postanka. Nosiš ime grada kojem svjetlucaju oči, grada koji, baš kao ni ti, nikada nije spustio gard, a uvijek je ostao raširenih ruku za svakoga ko traži dom...

Mogao bih se sada, stari, prisjetiti toliko trenutaka koji mi se roje u glavi na spomen tvog imena, ali izdvojit ću samo jedan, jedan koji je učinio da danas budeš tu gdje jesi, da niko ne želi "ukrstiti rukavice" s tobom. Proletjele su godine, a godine zaborav nose, pa se tako sve manje spominje i jedna grupa golobradih mladića koju je ljubav prema tebi okupila na zapadnoj tribini tvog i našeg doma. Grupa mladića koja je zbog ljubavi prema bordo boji odlučno rekla "Ne", a iz koje se rodilo drugarstvo koje je preskočilo sve prepreke na putu ka tvom povratku na mjesto koje ti je oduvijek pripadalo, gore na samom vrhu.

Zbog toga, kada čuješ riječi "Nisu svi kao što smo mi, pravi drugovi, uvijek najjači" s tribine koja nosi ime tvog sina Vedrana, nemoj misliti da su to samo tek puki stihovi jedne navijačke pjesme, naprotiv, to je priča jedne generacije koja je zbog tebe bila spremna na sve i koja je, baš kao i ti, izdržala sve udarce i preživjela sve padove. I danas, gdje god da igraš ti, uvijek tu smo mi, ima nas gomila i nikada nećeš biti sam.

I nije se važno toga prisjetiti zato što danas igraš kao Botafogo i što se tvoje vitrine pune peharima kao plod nemjerljive ljubavi prema bordo boji, nego još i više što je to nauk i lekcija za sve buduće generacije da odustati nećemo dok imamo tebe, a ti ćeš se boriti dok imaš nas. A nas i tebe će biti dok god Miljacka teče podno Trebevića, jer ljubav prema tvojima bojama nikada ne može proći. Volim te, stari, i fališ mi...

Vidimo se uskoro, na mjestu gdje ljubav stanuje. Mi nikada odustati nećemo, a ljubav prema bordo boji svakog dana je samo veća...